Vlastite kuće arhitekata modernog doba – od Wagnera i Wrighta do Gehryja i Zumthora – na neki način su manifesti, materijalizirani principi i vizije svojih autora. Nešto drugačiji je slučaj Corbusierove kolibe – skloništa u Roquebruneu kod Cap Martina. Onaj koji je gradio svijet, za sebe samog izgradio je najmanju kuću na najljepšem mjestu – na stijeni iznad mora, u sjeni stabla smokve. Baš iz te jednoprostorne brvnare, minimalno dimenzionirane prema Moduloru, krenuo je na put s kojeg se nije vratio.

Modernist Bernard Rudofsky, arhitekt i istraživač životnih normi, ustvrdio je da se ne radi o iznalaženju novog načina gradnje, već novog načina života. Tome principu teže radovi arhitekata koje je bečki teoretičar arhitekture Christian Muhr ujedinio izložbom ‘Mjerilo 1:1 – Arhitektura kao eksperiment za vlastite potrebe’ (Maßstab 1:1 – Architektur im Selbstversuch – Kunsthaus Mürz, 2007-08). O svom izboru Christian Muhr kaže:’…Pledoaje za jednu arhitekturu koja se primarno definira kao socijalna, a ne formalna umjetnost, čija domena je elastičnost, a ne statičnost, koja oblikuje procese, a ne realizira samo planove, koja govori svim osjetilima, a ne samo vidu, koja je svjesna svog privremenog karaktera kao i svog položaja u cjelini društvenog i prirodnog okoliša.’

Između sedamnaest projekata s izložbe izabrali smo njih pet zbog njihove radikalnosti i raznolikosti njihovih pozicija. Dva projekta eksperimentiraju s ready made elementima gradske domene, dok su ostala tri značajna po ekstremnosti svoje materijalnosti i izloženosti u prirodnom okolišu.

Drveni toranj na strmom obronku
Obiteljska kuća Lanzinger, Brixlegg,
Tirol, Austrija
2002
Arhitekt: Antonius Lanzinger
Na strmom obronku kosine od 35º se arhitekt Lanzinger odlučio za oblik tornja zbog mogućnosti osunčanja kao i malih dimenzija građevne jame i temelja, što je pogodovalo ekonomičnosti gradnje. Taj je koncept podrazumijevao potpunu otvorenost i slobodu unutrašnjosti. Arhitekt kaže: ‘To znači i jasnu odluku o načinu obiteljskog života. Ne držim ništa do toga da se svatko nekamo povuče kad dođe do konflikta. I kod nas ima problema, ali silom prilika se moramo međusobno sporazumjeti’. Parametri koji određuju ovu kuću približavaju se granicama mogućega. Arhitekt Lanzinger: ‘Veličine prostorija i otvorenost prostornog koncepta približavaju se graničnim vrijednostima. To prije svega pogađa djecu, manje onu malu, jer oni vole zajedničko spavanje. Samo četrnaestogodišnja kćer bi željela više privatnosti, ali taj problem je vremenski ograničen’. Drvena kuća podložna je jakim termički uvjetovanim promjenama, a ni statički nije posve fiksirana. O nestabilnosti kuće arhitekt kaže: ‘Kuća ima vlastitu dinamiku. U doslovnom smislu riječi ona je vrlo elastična. Ako netko malo poskoči, odmah osjetite ljuljanje. Za vrijeme oluje to je ljuljanje i prilično zastrašujuće. Kao arhitekt ipak morate uspostaviti povjerenje u kuću i njena svojstva solidnosti, nepomičnosti i zaštite.’ Luksuz se pokazuje u ugođajima i vidicima, dok je tehnička oprema vrlo reducirana. Tu nalazimo samo ono što je potrebno. Važno je zajedništvo, dok sve suvišno, reprezentativno otpada kako bi se omogućila druga, čulna svojstva koja u ovoj kući uglavnom dolaze od materijalnosti drveta. Arhitekt želi inteligentnim metodama već tradicionalne stvari razvijati dalje stavljajući ih u kontekst koji odgovara današnjem vremenu.

Raskoš minimalnog
t.o. Penthouse, Beč, Austrija
1999.
Arhitekti: Pool Architektur
Bivša mljekara (Alpenmilchzentrale) u centralno smještenom četvrtom bečkom okrugu primjer je uspješne revitalizacije jedne pogonske zgrade. Tu se na 6000 m² nastanilo više mlađih poduzetnika, između ostalih i Pool arhitekti, koji su za upravitelja čitavog areala Johannesa Rudnickog projektirali minimalni stan od 18 m² u bivšem rezervoaru za vodu na krovu građevine. Osnovna ideja bila je prostor ostaviti praznim, a ugrađeno pokućstvo po potrebi pomaknuti u prostor. Sve ono što je trenutno nepotrebno integrirano je u zidove i izvan upotrebe ostaje nevidljivo. Uz dodatne elemente prostor se pretvara u spavaonicu, blagovaonu ili garderobu, bez simultanosti funkcija. O samom procesu projektiranja arhitektica Evelyn Rudnicki kaže: ‘Htjeli smo istražiti gdje se možemo reducirati, iako smo htjeli imati sve’. Dojam male stambene površine ublažava aktivna uloga terase, na koju se iza staklene stijene-vrata produžava podna ploha prostora. Johannes Rudnicki: ‘Sam prostor, ma kako malen bio, djeluje vrlo luksuzno jer integrira cijeli grad, čitav nebeski svod. Ne radi se samo o podnoj površini od 18m², koju stvarno imamo pod nogama. Zapravo se doživljava jedan ogromni prostor.’

Privatno u javnom
Stan u uličnom lokalu, Schadeckg, Beč,
Austrija
od 2000. do 2008.
Arhitekti: ppag architects (Anna Popelka i Georg Podoschka)
Arhitekti koji su i životni partneri stanovali su u potkrovlju historicističke građevine, no nakon nekog su vremena poželjeli uspostaviti neposredni kontakt s gradskim prostorom. Našli su napuštenu električarsku radnju s velikim izlozima i dovoljnom visinom za ugradnju galerije. Za takvo specifično stanovanje nisu imali ni uzora, ni iskustava. Anna Popelka: ‘Kada smo prvi put ovdje prenoćili, bila sam jako uzrujana. Bilo je uzbudljivo prvi puta čuti šumove s ulice prije negoli zaspiš. Nismo još znali da li će eksperiment uspjeti.’ Pokazalo se da su prolaznici zastajali i promatrali što se unutra zbiva. Zbog toga su arhitekti stakla oblijepili reflektirajućim folijama. Sada se prolaznici u njima ogledaju kao u zrcalu – ne vidi se više unutra, ali iznutra prema van je pogled slobodan. Anna Popelka: ‘Možemo prolaznicima gledati u oči, a da nas se ne vidi. Ove folije za nas izvrsno funkcioniraju. Sačuvali smo tako potpunu privatnost.’ Georg Poduschka: ‘Grad doživljavamo kao film. Djelomično je to i vrlo zabavno, jer možemo uhvatiti dijelove razgovora kao i razne druge šumove i zvukove.’ Katkada se i svjesno upuštaju u konfrontaciju između privatnog i urbanog. Na pločnik ispred lokala (stana) postave stol da bi s prijateljima nešto pojeli i popili, pri čemu još nije došlo do neugodnih situacija; naprotiv, time ulični prostor dobiva više živosti. Ovaj eksperiment pokazuje kako početno neprivlačni prostori mogu novom uporabom dobiti na kvaliteti.

Arhaično može biti suvremeno
Kuća Rauch, Schlins, Austrija
2005.
Autori: Roger Boltshauser, Martin Rauch
Keramičar Martin Rauch bavio se temom ilovače kao materijala godinama prije no što se odlučio za vlastitu kuću od ilovače. Premda je ilovača vrlo star građevni materijal, potrebno je u njega imati povjerenje, a to se stiče tek iskustvom i vremenom. Graditi ilovačom za Martina Raucha usporedivo je hodu uz rub ponora. Čitav proces gradnje ustvari je neprekidni niz eksperimenata. Primjerice, mnogo se eksperimentiralo sa stropovima da bi se na kraju došlo do neke vrste ciglenog stropa isključivo od ilovače. Prigodom iskopa radnici su otkrili prekrasnu stijenu, koju je svakako trebalo integrirati, pa su zato podrumske prostorije dobile drugi značaj. Sve na kući stalno se mijenja, pa se i planovi mijenjaju i do pedeset puta. Ideja kuće sadržana je u namjeri da se materijal iskopa u potpunosti upotrijebi za gradnju. Kuća se, takoreći, gradi sama. Tu se radi o svjesnom pažljivom odnosu prema prirodnim resursima. Roger Boltshauser: ‘Važno nam je bilo komprimiranje kao proces oplemenjivanja vrlo sirovog, nespektakularnog prvotnog materijala…. Glazirane keramičke pločice su tako izrađene od ilovače s gradilišta.’ Martin Rauch je uvjeren da: ‘… prirodnim materijalima koji imaju dostatnu kvalitetu i odgovarajuće kratak ciklus trajanja mogu se zdravim načinom gradnje proizvesti kuće i pokućstvo ukoliko su adekvatne obrtnička kvaliteta i know how. Građenje je dio ciklusa. Kad bi se kuća, recimo zbog potresa, srušila, ne bi došlo do zagađenja podzemnih voda.’ I dalje: ‘… Pojam ekologije ne podrazumijeva manjak luksuza, već pravilan odnos između prirode i građevinskih mjera koje se poduzimaju’. U kući od ilovače klima je ugodna i zdrava, a kako takva kuća reagira na klimatske uvjete, potrebne su građevinske mjere koje će spriječiti s time povezane moguće nedostatke. Tako je, na primjer, izolacija temelja izvedena masnom ilovačom, a ne umjetnim folijama. Riječ je o eksperimentu u kome dolazi do izražaja odnos prema prirodi i određeni životni stav.

Građenje kao avantura
Maison Turquoise, Ölü-Deniz, Turska
od 1984. do danas
Arhitekt: Walter Stelzhammer
Odluka tada mladog arhitekta da gradi 2500 km daleko od Beča, na strmom obronku, 150 m iznad idiličnog zaljeva na turskoj maloazijskoj obali bila je povezana s njegovom obiteljskom situacijom (supruga mu je turskog porijekla), kao i sa željom da izađe iz uskih okvira arhitektonskih mogućnosti tadašnjeg Beča. Pri izboru parcele se arhitekt svjesno odlučio za ekstremno strmi obronak zbog termičkih prednosti tokom vrućeg mediteranskog ljeta, iako parcela nije imala nikakvu infrastrukturu, kao ni pristupnu cestu. Sam teren pripremao je tri godine i to alatima koje je izradio lokalni kovač, dok je izvorsku vodu pronašao kojih 200 m iznad gradilišta. Ekstremne prilike uvjetovale su lagani montažni način gradnje, a prvotno pravolinijski planovi, crtani u bečkom birou, na temelju uvjeta na licu mjesta dobili su zakrivljen bademasti oblik iz praktičnih građevinskotehničkih, a ne formalnih su razloga. Za vrijeme radova, u kojima je prvenstveno sudjelovao sam arhitekt, postalo je jasno da je svaki pojedini zahvat uvjetovan krajolikom. Walter Stelzhammer: ‘Analogna arhitektura, ona koja ne reproducira već gotove slike, nastaje tek onda kad se analitički i emocionalno posvetite krajoliku. Tek tada građevina doseže visoki stupanj autentičnosti, te postaje sama po sebi razumljiva.’ Svaka faza gradnje bila je posebna pustolovina, što je počelo već kod nabave drvene građe. Sva je građa prema planu izrađena u jednoj maloj austrijskoj pilani, pa je onda transportirana u dva kamiona tisuće kilometara do gradilišta, pri čemu je vremenski faktor bio odlučujući, budući da drvo prigodom ugradnje mora biti svježe. Cijeli je projekt u toj fazi bio ugrožen zbog neefikasnosti carinske službe u Istanbulu, ali i tome se našao lijek. Alate i strojeve potrebne za gradnju arhitekt je u više navrata terenskim vozilom, kupljenom posebno za to, prenio preko brojnih granica i carina, da bi zatim drvenu skeletnu konstrukciju uz nekolicinu pomagača postavio za tri tjedna. Još je deset godina rada bilo potrebno da kuća bude potpuno opremljena. Walter Stelzhammer: ‘Bilo mi je jasno da je ova Fitzcaraldogradnja nastala pod vrlo neobičnim pretpostavkama: bez vode, struje, bez potpore stručnih obrtnika’, ali ‘…inovacija nastaje uvijek tamo gdje postoje otpori, gdje su uvjeti teški. Građenje u prirodi – prvotno je na gradilištu bilo tek drveće, kamenje i pokoja koza – kod mene uzrokuje lupanje srca. Ja trebam takvu katarzu.’